Nakon što sam pogledao kradljivicu knjiga, mogu reći da cijenim svoj život. Pitanje života i smrti je u filmu jako dobro prikazano. Pročitao sam ja i tu knjigu, ali mogu reći da je film odličan. Zapravo nemam riječi za taj film. Po prvi put ja u životu nemam riječi na nešto. Ostavilo me speechless. Svi ti citati naratora, i prikazivanje realnog života u ratu je nešto nevjerojatno. Za vrijeme filma je svima potekla barem jedna suza, pa čak i meni koji rijetko kad plačem. Danas nakon ovog filma je stvarno pitanje života i smrti. Samo jedna ljudska ne pažnja i odoše milijuni i milijuni ljudskih života. Sve u svemu, rat je bespotreban, film je odličan, a ja nemam riječi!

Pošto naslov u prijevodu znači tajna, otkrivam vam zapravo tajnu svega ovoga.
Kao prvo hvala svima što ste moj prvi blog ukrašavali predivnim komentarima (http://the1thatgotaway.blog.hr), i hvala vam unaprijed za komentare na ovome blogu.
To je sve krenulo sa davnim davnim blogom, onda do prošlog bloga, pa do ovog nastavka...
Nastavio sam pisati blog jer sam imao osjećaj da sam ostao nedorečen, dosta toga neizrečeno, propušteno, ali opet u drugu ruku tajnovito i nedovršeno. Zato sam odlučio napraviti novi blog kojim nazivam part II. Sve velike uspješnice imaju part I i part II, pa tako i moj blog koji nije toliko uspješan no nevermind. Ovaj blog pišem iz nekih svojih razloga, principa, načina života i bijega od nekih problema, ne bih rekao stvarnosti, zbog toga što je i ovo jedan dio stvarnosti...
Što to zapravo znači kada će biti bolje... Inače sam htio to ostaviti za krajnji post i obrazložiti do kraja. Znat ćete kada sam gotov s blogom kada će osvanut Youtube Video sa mojim "nadimkom" i mojom pjesmom. Tada ću morati reći goodbye, zbog toga što će tada definitivno biti bolje!
Bit će mi teško jer sam se povezao s ovom stvarčicom zvanom blog.hr, sa ovim svijetom. Osjećaš se otvorenim, ranjivim, baš kao kada hodaš ogromnom livadom i ne znaš što će izači ispred tebe, tako se nekako i ja osjećam pišući blog.
Zašto je ovo važno da kažem unaprijed, važno je zbog toga što ne želim ponovo ostat nedorećen, ne želim opet završiti sa vrlo čudnim postom, ne želim da ostane nedovršeno...

Nije li?
Iako sam sebi obećo da neću pisat nikakve postove koje imaju veze s politikom, ne bi bio ja, ja da nešto ne kažem...
Tako moram i citirat William Shakespeare-a, djelo Hamlet. Izvorno citat ide: "Something's cotton in The Republic Of Denmark.", prevedeno na Hrvatski: "Nešto je trulo u državi danskoj.", oh yes it is. U zadnje vrijeme u Hrvatskoj je teže preživjeti nego u nekim državama gdje se odvija rat, no mi 'rvati ne poduzimamo ništa, jer nam je parola: "Rješit će se.". Pa naravno sve će se rješit, zato nam i je ovako. Zato i jesmo jadni, zato i ljudi nažalost kopaju po kantama za boce. I was here, I lived I've loved. Kao što sam spomenuo u postu na prijašnjem blogu, ali neću biti uskoro ovdje. Odlazim daleko, prvo preko kanala između Engleske i Francuske, a onda ako bog da i preko oceana u Kanadu. Jer ne vidim svoju budučnost ovdje, ne vidim ju, ali nekako mi ni oči ne dopuštaju da je vidim.
U ovoj državi je trulo sve. Od pasivnih ljudi, političara koji drkaju ku*ac (oprostite na izrazu), do pevaljki kojima se djeca dive jer su gole praktički i pjevaju kako je svakome dala. FUJ FUJ FUJ FUJ... Iako se ovo za pevaljke ne događa samo u Hrvatskoj i na balkanu, ali ovo što je u Hrvatskoj je u svijetu normalno, ali pošto ni mi nismo normalni, onda ni to nije normalno. Definitivno me sve to nervira, da barem mogu promijenit sve ovo. Počevši od cijena osnovnih namirnica koje bi trebale bit na minimumu, do plaća političarima kojima je ionako već sve plačeno, tako da plaču troše na gluposti i na luksuz...
Jedan američki novinar je ovako napisao za našu predivnu hrvatsku: